VIZELJ – REKA KOJA NOSI; osvrt na koncert benda Vizelj

Piše: Dunja Savić

Bend Vizelj iz Beograda oformljen je 2013. godine. Sadašnju postavu čine bubnjarka Jelisaveta Todorov, basista i pevač Aleksa Nedić, gitarista i pevač Veljko Milinković i klavijaturista Pavle Petrović. Do sada su objavili dva studijska albuma – Naj bolji (2016) i Ne vidim te od dima (2022) kao i dva EP izdanja EP #1 (2014) i EP #2 – Superspektakl (2018), u saradnji sa izdavačkim kućama Rok svirke rekords, Odličan hrčak, Slušaj najglasnije! i Kontra Rights. Bend je učestvovao i na nekoliko značajnih regionalnih kompilacija: Mikser Double Dare/ New Power (2014) sa pesmom Idemo gore, Jutro će promeniti sve – muzika iz serije (2018) sa pesmom Nosorog, Hali Gali kompilacija (2019) sa numerom Glava u betonu, kao i na Hali Gali #2 (2024), gde su se predstavili pesmom Crna magija. Iako se žanrovski mogu odrediti kao alternativni rok, veoma su otvoreni u pogledu kombinovanja različitih uticaja i karakteristika drugih žanrova kao što su hardkor, dab, pank, pop i indi, zbog čega svoj izraz oblikuju kao eksperimentalni alternativni rok bend.

Koncert grupe Vizelj održan 9. maja koji smo sa nestrpljenjem iščekivali u prostoru nove Zappa Barke, u potpunosti je ispunio očekivanja publike i verujem da će se dugo pamtiti i prepričavati. Retrospektivni nastup u okviru prolećne turneje 2026. godine, tokom kog smo slušali ostvarenja sa svih objavljenih izdanja, ali i jednu novu numeru, trajao je oko sat i po vremena. Ovim dugo najavljivanim koncertom Vizelj je još jednom potvrdio zašto važi za jedan od najkompletnijih savremenih bendova na našim prostorima, kako na polju muzičkih i umetničkih dometa, tako i na polju live koncerata. A kako Vizelj zauzima predvodničko mesto na lokalnoj alternativnoj sceni, ne čudi da je nastup posetio veliki broj ljudi, pretežno vernih fanova benda različitih generacija, uzrasta i profila, poneka muzička zvezda, prijatelji koje srećemo u kraju. Vriska, gromoglasni aplauzi, đuskanje, skakanje, radost, osmesi i headbangovanje govorili su u prilog tome da Jelisaveta, Aleksa, Pavle i Veljko znaju šta rade, te da je komunikacija između članova benda i auditorijuma organska.

Pre nego što je fantastična četvorka izašla na scenu, atmosferu je zagrejao beskrajno simpatičan Kene Beri u svom prepoznatljivom izdanju – duhovit i ubedljiv, uz podršku Summer Deaths-a, autora bitova. Riba fukušima, Povuklo me, Čista desetka, Zmija, Varnava, Bla bla, Majemi Pefkohori samo su neke od pesama uz koje smo se pripremili za energičan i zvučno izoštren nastup Vizelja.

A onda, dok sam u beskrajno dugom redu na šanku čekala svoje piće, nervozno se okrećući ka bini ne bi li bila sigurna da ništa ne propuštam, na video bimu iznad scene zasijao je logo benda – to je bio znak da će atmosfera uskoro da se usija! Počela je smena estetičnih fotografija i animacija u ružičastom, zelenom i žutom koloru, palmi, hrišćanskih motiva, a ovaj estetični ambijent prizvao mi je asocijacije poput knjiga Džona Fantea kao što je Upitaj prah i atmosfere vrelog Los Anđelesa koja kao da je anticipirala osećaj vreline uspostavljen ne mnogo nakon prve pesme. Uzbuđenje je raslo, vratila sam se do svoje pozicije sa čašom, i najzad, koncert je otvorio poslednji singl Vizelja – Dunja. Siguran početak uz novu i uspešnu pesmu zapalio je mnogobrojnu publiku odmah, uz Jelisavetin sugestivan gruv. Njenu angažovanost pratila je Aleksina ubedljivost za mikrofonom sa sve oktavnim prelomima u refrenu, obećavajući da će se tenzija i fantastična atmosfera nastaviti do samog kraja. Meandrirali su između lirskih i poetičnih momenata i onih sirovijih i tvrđih, što su, uostalom, dva kraja spektra koja čine specifičnu poetsku i estetsku okosnicu Vizelja. 

Preko pesama Šta je stid?, Scena i Struja došli smo do Novčanica i urbane beogradske ‘himne’ La vida loca, a postepena gradacija usledila je nizanjem ostvarenja Crna magija, Tonem u san i Zagrljaj koja je ostvarena u saradnji sa pop zvezdom Džipsijem. Prva od navedenih već postaje kultna kada je u pitanju live, dajući prostor za slobodniji razvoj instrumentalnih deonica. Otprilike na sredini numere Tonem u san, na, reklo bi se, veliko oduševljenje svih prisutnih, gošća koncerta Jymenik je preuzela vokalnu deonicu. Njena intonativna stabilnost, zdrav i postavljen glas na izvestan način su doprineli još boljem ukupnom utisku, a downbeat u pesmi sjedinio je publiku istaknutom ritmičkom komponentom. Iako smo očekivali da će Zagrljaj otpevati Džipsi, njegovu deonicu je takođe preuzela Jymenik, što je naišlo na sjajne reakcije. Ekipi se u jednom trenutku pridružila i Tam, pa smo imali prilike da poslušamo i novu pesmu Vizelja – I ako me ostaviš – u upotpunjenom izdanju. Ovim gestom bend je takođe pokazao da je veoma otvoren po pitanju saradnje sa umetnicima i izvođačima koji pripadaju drugačijim žanrovima i pravcima na domaćoj sceni.

Nosorog i Debeli mesec dali su još jedan kvalitet nastupu, uneli nešto pankerskog duha, da bi usledila pesma Olovo najavljena prepoznatljivom temom na melodici u Veljkovoj interpretaciji. Motivacioni stihovi Ponovo padaš i neće te ništa, Drži se, nemoj da slomi te nikad ostali su mi u glavi i mantrično sam ih ponavljala čitavim putem do kuće, razmišljajući o njihovoj jačini i jednostavnosti. Lirska oaza uz ružičasto-ljubičasto plav vizual dostignuta je u pesmi Ljubičast i plav, a ovaj multisenzorni ambijent dodatno je pojačao emotivni i estetski utisak koncerta, prateći nas od početka do kraja.

Ej, stani!, Pustinja i čuvena Umri u hardcore izdanju Vizelja učinile su završnicu ubedljivom i gotovo katarzičnom. Takva vrsta kolektivnog pražnjenja činila se neophodnom nakon emotivnog i zvučnog rolerkostera koji je bend priredio publici tokom čitave večeri. Iako mala scena Zappa Barke i ozvučenje koje ima prostora da bude bolje nisu u potpunosti podržali kompleksnost zvuka benda, to nije značajnije umanjilo sveukupni utisak.

Na ovom koncertu Vizelj je još jednom potvrdio svoje muzičke, interpretativne i umetničke domete zbog kojih zauzima važno mesto na regionalnoj alternativnoj sceni. Sinergija članova benda, uključivanje nestandardnih instrumenata u rok kontekst, poput melodike i usne harmonike, kao i sklonost ka razrađenim instrumentalnim deonicama i produženim solažama, jasno svedoče o tome da je reč o bendu koji ne prati samo očekivanja publike, već konstantno pomera i granice sopstvenog sveta. U tom svetu bina je prirodno u centru i čini ambijent gde će sve osobenosti ovog benda zasijati u punom opsegu.

Leave a Reply

Discover more from Centar za istraživanje popularne muzike

Subscribe now to keep reading and get access to the full archive.

Continue reading